Razgovarali u Santiagu de Chile 29. lipnja 2016.

Alejandro Aravena je arhitekt, profesor, ovogodišnji dobitnik nagrade Pritzker i kustos Venecijanskog bijenala. Njegov profesionalni razvoj konstantno se nalazi u međuigri teorijske i praktične dimenzije obilježene lucidnim pragmatizmom. Pri tome pod teorijom smatrajući ne toliko volju za teoretiziranjem o stvarima, već utemeljenje projekta na konceptualnoj osnovi koja je logična, precizna i nesvodljiva. Diskurzivne i komunikacijske vještine, zajedno s ekstremnim sposobnostima sintetiziranja problema, pritom ne umanjujući njegovu složenost, pozicionirale su ga na mjesto jednog od referentnih imena suvremene svjetske arhitekture. Aravena smatra arhitektonsku struku zajedničkim radom koji nastaje kroz raspravu o idejama. Zbog toga 2001. osniva elemental, zajedno s partnerima Gonzalom Arteagom, Juanom Cerdom, Victorom Oddóom i Diegom Torresom. 

ORIS — Vaša monografija u izdanju Electe na naslovnici ima jednadžbu. Nije slučajno da je iks (x) na naslovnici knjige, budući da govorite o sposobnosti arhitekture da sintetizira probleme. A ima li veće sinteze od iksa u nekoj jednadžbi. No, obojica znamo da ta sinteza želi reći puno toga. To je nešto specifično, ali uvijek različito. Kako nalazite tu preciznost? Odakle polazite?

Alejandro Aravena — Smisao jednadžbe ima veze s pojašnjenjem uvjeta kojima neki arhitektonski projekt mora odgovarati. Ne namjerava biti znanstven i reći da postoji samo jedan mogući odgovor – zapravo za taj isti iks postoji više rješenja. No, dok netko navodi koje su sile u igri, koje su dimenzije o kojima se treba pobrinuti, važnije je provjeriti koliko je dobro ili loše netko nešto izveo s obzirom na zadane uvjete. Odnosno, ono što me zanima više od same vrijednosti iksa – koja bi po mogućnosti trebala biti što je više moguće nesvodljiva i u tom smislu maksimalno sintetizirana – su uvjeti. A ova jednadžba to predstavlja u smislu da ti se odjednom čini da su pitanja konstrukcije jednako važna kao gospodarska, pravna ili pitanja okoliša, a ne samo mjerljiva, materijalna ili konkretna – postoje nedodirljive dimenzije koje su također dio problema. Ono što nam je bitno jest identificirati s najvećom mogućom preciznošću što je ono što tvori formu projekta. Rekao bih da je stvar više u preciznom postavljanju pitanja nego u odgovorima.